rabljeni sin

Bog. Riječ koju su ljudi izmislili da opravdaju svoje nečasne postupke i radnje. Najlakše je nešto zlo uraditi i otići u crkvu, pomoliti se i dobiti oprost. Ne vjerujem u nešto tako banalno. Vjerujem da postoji neka sila koja nas tjera na život i koja od nas traži život, ali ona ne upravlja njime. Našim životima upravljamo sami u zajednici s ljudima koji nas okružuju. Zato smatram da je u Bibliji opisan Čovjek. U Čovjekovoj duši spava zlo koje je počinjeno Izraelićanima u noći kad je Bog pobio svu njihovu djecu iz svoje objesti. Samo Čovjek može tražiti od drugog Čovjeka da ubije svog sina da mu dokaže vjernost. Samo Čovjek može svome djetetu podariti takve patnje i na kraju ga ubiti. Samo Čovjek može izmisliti priču o uskrsnuću zbog svojeg straha od smrti. I samo Čovjek može na Zemlji učiniti Armagedon. To Bog nije. To je Čovjek.
Ljudima je lijep osjećaj zajedništva u molitvi. Mole zato jer nemaju spoznaju da mogu i drugačije biti u zajedništvu s ljudima i da će se dobro osjećati. Ne znaju da dobro djelo daje veće zadovoljstvo nego kad nekom naneseš zlo. Zašto ne znaju? Pa zato jer ih Crkva uči da je Bog zločest i da oni moraju biti zločesti. I onda će im Bog oprostiti jer on oprašta svima. Svašta. Nemoj činiti stvari zbog kojih bi od nekoga morao tražiti oprost, a ako i nešto takvo počiniš zatraži oprost od čovjeka kojem si učinio nešto što treba oprostiti. I biti će nam bolje.

Ipak čovjek mora odžalovati stvari koje ga pogode. Ja kao umjetnička duša činim to pjesmama.

Mislio sam da je imam
a nje nije bilo

Vjerovao sam u ljubav njenu
a nje nije bilo

Uzalud sam je majkom zvao
jer nje nije bilo

Malo me zdrmala obitelj, ali polako dolazim k sebi. Opet me muči politička budućnost svih nas u ovoj državi. Pokušat ću barem jednom do dva puta tjedno dati osvrt na našu političku situaciju.
Kadrovi
Politički kadrovi u našoj državi moraju biti poslušnici nekolicine ljudi. Kad bi neki čovjek kojem nije na prvom mjestu osobno bogaćenje pokušao ući u bilo koju političku stranku naišao bi na zid odbijanja, odbacivanja, prijezira i šutnje. Jer zamislite, njega ne muči hoće li po nekakvoj sjednici dobiti sto kuna više ili manje. Ne muči ga dali će sjediti u nekom od upravnih odbora i brati masne naknade nizašto. Nema ambicija biti predsjednik općine ili gradonačelnik, ne daj bože župan ili nešto više. Ne želi se obogatiti preko politike jer smatra da političar mora služiti za dobrobit zajednice u prvom redu. Nakon toga u drugom redu, ako dobro obavlja svoj posao, može biti nagrađen od te iste zajednice. Naši sadašnji politički kadrovi u prvom redu traže, prije nego išta učine, dobre prihode za sebe i svoje poslušnike. Moram se vratiti na naša dva pokojna predsjednika i povući paralelu kako služiti zajednici. I jedan i drugi bili su predsjednici. Predsjednik mora imati omogućeno od države određen oblik reprezentativnosti. Mora imati lijepe urede i mora dobro izgledati u javnosti. Normalno da treba imati i odgovarajuća prijevozna sredstva za svoja putovanja, te dostojnu rezidenciju gdje će stanovati. I sve su to obojica imala, samo s tom razlikom da je prvi sve što je imao smatrao državnim vlasništvom, odnosno vlasništvom zajednice. I sebe je smatrao dijelom te zajednice. Njegovi nasljednici nisu dobili vrijednosti koje im omogućavaju bezbrižan život do smrti. Svi odreda rade i privređuju. Drugi predsjednik je takođe sve što je imao smatrao državnim vlasništvom. Samo je razlika u tome da je državu smatrao svojim vlasništvom. Te je slijedom toga svojim nasljednicima (krvnim nasljednicima) ostavio dovoljno bogatstva da mogu bez brige živjeti do kraja svog života. Svojim političkim nasljednicima ostavio je sustav po kojem mogu pljačkati narod do iznemoglosti, naravno uz suradnju međunarodnog kapitala. Ništa nije ostavio svojem narodu osim toga da može reći da ima svoju državu. Oprostite dragi čitaoci, ali takva država mi ne treba. Država u kojoj je na djelu besramna pljačka radnog naroda. Jer kako nazvati doli pljačkom činjenicu da za život četveročlane obitelji (koja je minimalni temelj društva, trebala bi biti barem peteročlana) treba 6.500,00 kuna a minimalna plaća je 1.900,00 kuna. A trebala bi biti 3.250,00 kuna, da radnik može prehraniti uz sebe i jedno dijete. Znači svaki mjesec je čovjek koji je zaposlen opljačkan za 75% svoje plače. To naši politički kadrovi ne žele čuti, njih ne zanima narodni već vlastiti džep. Ja želim državu kojom ću se ponositi. Koja će brinuti o svojim radnicima, o svojim ratnicima, o svojim umirovljenicima. A za taj posao trebaju kadrovi koji danas postoje ali od dreka koji pliva na površini ne mogu pomoliti glavu van, na sunce. Ja vjerujem da će drek istrunuti i da će se voda razbistriti, samo treba to doživjeti.

Kako sam opisao u prethodnim postovima svoje doživljaje od Božića na ovamo, pričao sam o tome sa nekim svojim prijateljima-poznanicima i pazite sad njihove odgovore.
-Da tebi je to maćeha napravila a meni rođena majka.
-Od drugog prijatelja je majka istu stvar napravila ali kako smo se malo "izgubili" i nismo se previše družili to mi nije stigao ispričati.
-Teta mi priča kako je njezina prijateljica isto ostala bez svega na isti način. I bilo je još toga.
Iz tih razgovora sam zaključio da su roditelji nemogući. Odnosno da su sve priče već ispričane. Poveznica svih priča je dijete koje je odlutalo i roditelji ga žele vratiti. Priča o izgubljenom sinu, da krenemo još ranije o Abelu i Kajinu. Uvijek onaj koji manje drži do nekih vrijednosti dobije nešto nezasluženo. A u biti i što očekivati od čovjeka koji je začet incestuoznom vezom između prapredaka. Od kud Kajinu žena? Kajin je bratoubojica. Pa zar stvarno želimo vjerovati da smo potomci takvog čovjeka? Ja ne verujem i ne želim to vjerovati. Makar sam tek sad, sa svojih 45, dokraja sazrio i odrastao. I mislim da u lijepom svijetu za sada prevladavaju ljudi koji žive nagonski. Ljudi koji nisu sposobni kontrolirati svoje nagone, već za sve imaju uzrečicu "Pa ljudi smo". Mislim da nisu. Najlakše je napraviti pizdariju i onda tražiti oprost od nekog imaginarnog bića. Ajmo ne raditi gluposti i budimo dobri jedni drugima. Imajmo kontrolu nad svojim nagonima. E onda ćemo moći reći "Pa ljudi smo"

Naši vrli HDZ-ovci bez imalo srama prijavljuju pokretnu imovinu od cca 500.000 kn. A vrli premijer još i s jedinicom odnapre. Znači ak imaju plaču od 20000 kuna godišnje su mogli priskrbeti 240000 kuna. Znači za dvije godine su mogli pribaviti tu pokretnu imovinu bez da su pili i jeli itd. Ali nije to problem. Problem je u izrazu pokretna imovina. Kaj to je? Ja da poreznoj prijavim pokretnu imovinu u takvoj formulaciji bi mi se smijali. Treba lijepo popisati sve kaj je skuplje od 1000 kuna i to ide u dugotrajnu imovinu. Ono kaj je jeftinije od 1000 kuna može se odmah otpisati ali i to treba imati na popisu. Zato bi lijepo prosil drage političare da napišeju kaj je to kaj toliko košta. A morti su samo penezi. I oni su pokretni.

Postavil sam si brojilo. Hehehe. Imam jednog prijatelja koji je ginekolog. Izjavil je da bar more zmisliti brojač za "nju". Veli da bi se obogatil. Hehehe.

Bil sam pri gospođi koja me othranila. Do jučer sam mislio da mi je majka, a na izravno pitanje kaj mi je ona, odgovorila je "da mi je ono kaj mi je uvijek bila", ja pitam još jednom i dobijem isti odgovor. Pitam dali se mi razumijemo, jeli mi majka ili maćeha i odgovorila je da mi je maćeha. Ja sam mislio da mi je majka i to zadnjih 40 godina. Na te njezine riječi ja sam rekao da me nikada više neće vidjeti jer me je strašno povrijedila i varala mene i moga oca dok je bio živ. Digao sam se rekao zbogom i otišao. Amen.

Sinoć sam bil u Konjščini. Kajkavijana je izdala novi broj časopisa Hrvatsko Zagorje posvećenog Konjščini. Krivo mi je kak pesu kaj nisam znal da se priprema broj o Konjščini kaj bi napisal nekaj za tu prigodu. Poslije na povratku smo stali v Purgi na gemištu. Prijatelj Vladek je vozil i znam da mu je bilo teško z nami jer on nije pil. I spili smo par rundi. Dobroga vina. I mogu vam reči da mi je pasalo biti med prijatelji.

Sve je ludo.
Negdje ipak ima pameti
što po zakutcima se skriva i
blesavo virka, skrivajući se.
Idemo dobri ljudi
glave gore,
nek glupost i ljudska bijeda
u očaj tonu izbavljujući
svoje bolesne duše.

Kako sam dobro zdrman, nisam ni sam znao. U subotu sam se nalijao ko zvijer. Htjel sam zaspati jednu večer bez praxitena. I probudio sam se u tri sata i počelo je razmišljanje, odnosno probava koja me muči. Nemogu iz glave izbaciti sva sjećanja koja mi naviru. Doživljaji, ipak je to četrdeset godina moga života kojeg sada moram presložiti. Ne mogu shvatiti takav odnos te žene. Ni toga čovjeka. Znam da cendram, ali mislim da je to bolje nego da u sebi kuham. Idem raditi i stvarati.